Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:30 pm
Rođena 1961 godine. Veći deo svog života provela u Beogradu odakle se 1993. preselila u Vankuver, Kanada. Objavljivala priče iz žanra naučne fantastike u jugoslovenskim časopisima i novinama. 1994. godine objavljena joj je novela ¨Ves¨ u ¨Tamnom vilajetu - izboru jugoslovenske fantastike¨ u izdanju izdavačke kuće ¨Znak sagite¨ iz Beograda.
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:30 pm
ŽELJA
Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji, rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji... Probuđena želja talasa u slutnji koja se kroz nemir iscrta u pretnji.
Šta ako je sve to samo igra čula, samo treptaj rose, kratki ples leptira...? Ako s prvim daškom vetrometnih frula sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe, tražim tvoje oči, i plaši me pogled s tim osmehom smelim. Obojena slutnjom strahujem da kročim i ne mogu ništa osim da te želim...
Poslednji izmenio Just me dana Pet Sep 07, 2012 7:44 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:32 pm
Bez naslova ……….. Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom, slučajem pometen, i u tmurne dane oplakane kišom uneo sjaj snova dugama prepleten.
Zaigraju misli pa se čini lako dve duše se spoje, u treptaju rose čini se da svako može da poleti baš kao nas dvoje.
Prepuštam se sneno zovu iz daljine lude noći ove; znam, imam te samo kroz šapat tišine, ali nedam nikom da mi gasi snove...
Poslednji izmenio Just me dana Pet Sep 07, 2012 7:43 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:35 pm
ZAŠTO
Kroz žamor ispraznih priča poneka reč me zapeče. Iz senke nehajnog osmeha tvoj pogled nemušto bode. Osećam, gasi se bliskost, svežina donosi veče... Uz pljusak poslednjih podsmeha prijateljstvo nam ode...
Da li je moglo drugačije? Da li je sve moglo bolje? Uzdah ponesen sećanjem proteklo trajanje broji... Za sve je potrebno hrabrosti i samo po tračak volje... Sva su iskustva dragocena al' zbog njih ne postojim.
Kroz tamu koja se spušta gase se poslednja lutanja. Više i ne pitam zašto, to nije pravo pitanje... Obavijena slutnjom prihvatam naša ćutanja i svaka nova misao donosi novo svitanje.
Poslednji izmenio Just me dana Pet Sep 07, 2012 7:42 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:36 pm
PRVA LJUBAV
Nemoj da mi uputiš više nijedan pogled, čak i ako bi smeo. Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše i tiho, nečujno urezuje tvoje ime u neke moje još nerođene rime žute i plave boje, a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo. Ne budi moje orkane snene da se neki ne zakovitla iz pene, ponašaj se i dalje kao da ne postojim, i kao što si do sada umeo nastavi da gledaš kroz mene u nedogled iako tu ispred tebe stojim.
Nemoj uopšte da me gledaš, zaboravi me. Potroši svoje poglede na one druge, na one što znaju da se kikoću, da od svega naprave važnu temu, na one izgubljene u beskraju što ne znaju za samoću, na one što se trude da uvek nose šminku, na one kojih se sve tiče a tako malo znaju... Gledaj njih, zaboravi mene, klinku, ja nisam takva niti takva mogu da budem, ja sam iz neke potpuno druge priče.
Nemoj da mi uputiš više nijedan osmeh. Jedan je dosta. Pomisliću da u tom novom još nešto piše i bojim se, izazvaću podsmeh kod onih kojih se sve tiče... U meni se rodi i osta želja koja klija i raste, i izvija se i trudi da izleti u nebo i nemoguće preraste. I zato nemoj, nemoj nikada više da mi poklonis nijednog smeška. Zamisli da me nema, da ne postojim, tako je bolje. Moram to da te molim jer se bojim, strašno se bojim da je tvoj osmeh samo greška.
Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj, i petoj, i sedmoj, pokloni ga onima koje će znati da ga vrate, onima koje ne vole čekanje, kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate odmah, bez razmišljanja, a da ga prime još manje. Pokloni ga njima, meni nemoj, jer moj osmeh predugo sanja dok ne ugleda svitanje, predugo čezne da izleti, predugo plete šarene duge, predugo trepti dok ne sine, a za sve to vreme moje usne su neme. Zato me zaboravi jer ja nisam kao te druge, ja sam iz neke sasvim druge šeme.
Nemoj da mi uputis vise nijednu reč, čak i ako to želiš. Sve reči mogu da imaju i drugo lice, i šta ako ti to prekasno shvatiš i poželiš da ih vratiš i pričuvaš za neku drugu zgodu kad vidiš šta u mojim očima piše, pa se sneveseliš, a već je kasno, već si ih pustio da odu? Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više, bojim se da će i moje reči da poteku izazvane tvojim pa će da se sliju u moćnu reku i da teku i teku... Tako se bojim da će iz mene bujica da provali, da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku da iskažem sve što smo do sad otćutali.
Neka tvoje reči odu na tamo neke očima blizu a mislima daleke, na one što imaju raspletene kose, što uvek slušaju ali retko čuju, na one što se oblače u Rimu i Parizu, na one kojima je važno šta će da obuku i šta će da nose, na one što se stalno utrkuju... Na mene ne bacaj reči, zamisli da ne postojim, jer ja se bojim, strašno se bojim da neće ništa da me spreči jednom kad moja bujica krene, kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene koje nam dele sreću i tuge. Zato te molim, najlepše molim, zaboravi mene, ja sam jaka i sve ću moći da prebolim jer ja nisam i nikad neću biti kao te neke druge.
I nemoj, nikada nemoj da me tražiš, čak i ako se osmeliš pa to poželiš, čak i ako se na to odvažiš. Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona, jedina prava samo za tebe, ona jedna od miliona koja ti pruža more tišine i svu silinu uragana u istom trenu. Ne, nemoj da me tražiš, pusti me da sama svoje dane brojim dok postojim, dokle god trajem nekih dana, dokle god moje vreme curi. Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu, nipošto nedaj. Ja se neizvesnosti više ne bojim ali bih radije da požurim i da se sakrijem u uspomenu.
Potraži one neke druge koje su svikle da nose štikle, koje samo sa debelim slojem šminke postoje, koje još uvek ispredaju prazne priče, koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju, koje nose samo uzdužne pruge jer im samo takve dobro stoje, koje ne pričaju nego se dovikuju... Mene nemoj, mene ne traži jer ja sam samo drhtaj jednog trena, samo kap rose opijena jutarnjom vlagom, samo neizrecivo malo parče istine u laži, i nestalna kao morska pena od koje sam sačinjena.
Bojim se, strašno se bojim ako me nađeš da ćemo zajedno da potečemo istom snagom, istom silinom, istom žestinom, i da ću početi da postojim, stvarno postojim od tada pa sve do svog kraja. Probudićeš moje orkane i bujice i reke, moji snovi će da dobiju lice i da ostvare želje daleke. Ali, šta je sve to? Sve će to jednom morati da stane jer kad tad stane sve što jednom krene, jer kratak je ovaj ljudski vek i prolazan poput lepote maja. A ako me ne nađeš, ako me nikada ne nađeš, ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene odavde pa do večnosti, zauvek, bez početka i bez kraja.
Poslednji izmenio Just me dana Pet Sep 07, 2012 7:42 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:37 pm
TEBI, LJUBAVI
1. Volela bih da mogu da te prelijem osmehom... Da ti u oko pretočim ovaj moj iskričav sjaj koji kroz osmeh zaživi kad ti se spomene ime... Da ti stočim jos smelije pogled sa jasnim podstrekom koji vidi početke i ne priznaje kraj...
Kako da ti ga predam? Ne postoje te rime... Kako sve da prenesem kad putevi ne postoje...? Nazirem samo drhtaj, kao dah, treperav, sneni u ono nemušto vreme kad noć smenjuje dan...
I već mi sve nade streme put tog tananog zračka koji se niotkud razli u niti žute boje... I osmeh puče u meni poput zrelog maslačka i ode nošen nečim da ti oblije san...
2. Volela bih da mogu svu ljubav da ti prenesem, taj oblak beskrajne čežnje i nežnosti i topline... Da se duž zlatnih niti sva moja ljubav raznese i raspline po tebi i nastavi da teče... Da obavijem ti sve bi' najčulnije dubine...
Prizivam bledo veče protkano žutim sjajem. Da li je ovo već bilo ili će sve tek da bude? Svejedno. Ljubav mi teče i ja bih samo da dajem dok se juče kroz danas u isto trajanje slilo.
Da li ce stići do tebe? Ne sumnjam više ni trena. U meni čežnje ima da poruši sve planine. U meni nežnost snena jača od svih morskih plima uz nebo ljubavi greje i gazi sve daljine.
Samo se pitam tiho dok niti šaraju sne: hoće li zaista moći da ti prenesu sve...?
3. Volela bih da mogu da ti dotaknem lice... Da te usnama svojim toplo osetim žudim... Da talasava vatra u dubinama mojim kroz dodir izroni negde gde skupa s tobom postojim... I da svojom toplinom i tvoju vatru budim...
Negde u odbljesku zlata moj dah se meša s tvojim. Kroz neke žućkaste niti osećam tvoju kosu. Dok modro, kasno veče tvoje mi telo krije, počinjem da postojim kroz zlato koje se prosu.
I nije sve ovo varka. Ja sam ti dala sebe, svu plam što iz mene lije, vrelinu svakog mog kutka... I nije mi više bitno da li sam ja još ja ili postojim kroz tebe dok je tog večnog trenutka...
Moj požar obojen žutim... Znam da do tebe stiže... jer s tvojim plamenom sluti, zašto mi nisi bliže...?
4. Odraz Sunca u meni, toplina koja me greje, i žudnja i dah sneni dok strujimo u jedno... I meki odbljesak snova što se treperi i smeje, i čini od zajedništva sve drugo manje vredno... I sve drugo što šaljem kroz ove zlatne niti, sve ono što imam do čega mi je stalo... Nisu dovoljni u biti... Ne dopiru istim sjajem...
Jer: koliko god da ti dam, još toga u meni ima... koliko god da dajem, u meni je još scvalo... koliki god bio žuti sjaj, još veća postoji plima...
I znam da ti nisam dala dovoljno, da je sve to malo...
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:40 pm
NE PRIZNAJEM RASTANKE
Ne priznajem rastanke i nikad neću.
Suviše boli kada se grubo otkine cvet koji tek niče;
kada na samom početku priče vreme zatreperi i stane, baš kada bleda, još prazna zora mesečevo srebro ućuti;
i kada zamre let povetarca što dahom sluti uzdahe nove, nasmejane...
Ja želim da još s tobom gledam kako se bude zlatasta mora, da s tobom dišem i da te volim i vatrom noći i zore sjajem.
I zato ne dam, i zato neću, i zato rastanke ne priznajem.
Želim da živim tvojim dahom i da se smejem osmehom tvojim, želim da bolujem tvoje boli i da strahujem tvojim strahom dokle me ima, dok postojim.
Želim da sanjam tvoje snove i da kroz virove tvoje reke ponovo osetim prste u kosi;
da razvejano seme maslačka tvoj vetar nosi i sipa u šarene misli neke, u žute duge na modrom tlu.
Zato ne dam i zato neću. Zato moj odraz još vešto krije istih osmeha tajne daleke. Zato ću uvek biti sa tobom, u dašku misli ili u snu.
Još uvek naš cvet negde niče, još uvek naše tajne snije i ustreptalom lepotom traje dok mu na lati leptiri sleću.
Svi su rastanci tužne priče, zato ja rastanke ne priznajem i nikad neću.
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:50 pm
SUSRET
Jedan se pogled iskrao kradom iz plavog sna sa dna tišine, zasjao iskrom, bljesnuo nadom i zaživeo usred tmine.
I poput duge u kišnom danu na tren tama poče da plamti kad lagan dodir na mome dlanu ostavi nešto što se pamti.
Prebrzo sve su prekrile sene, i sjaj u oku, i to lice... Ostaše reči nedorečene za neke druge pozornice.
I ništa više. Sve što je bilo začas se pokri velom ćutnje. Sve sakri plavi san svojim krilom i nesta svega osim slutnje.
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 7:54 pm
SEĆANJE
Dok jurim drumom, ista prašina večno zelene šumarke praši a sunce razbija sene... Lete kraj mene sneni putaši... Poznah u kosi vetar s visina al', da l' on prepozna mene?
Ulicom znanom sećanje veze, istim stopama smelo se šeta a misli korake broje, i pitaju se i ovog leta da l' još, dok tiho šumore breze, šapuću i ime moje.
Gasi se plamen nad mojim gradom i prepušta ga letnjem sutonu, plašt modri pada na pleća; sećanja moja polako tonu i gase misli s poslednjom nadom da me se bar neko seća...
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:00 pm
ŽENA U CRNOM
Pognuta, zgurena, tiha, u crno zavijena, nemoćno korake pruža protiv sopstvene volje. Gde god Sunce da bije, oko nje caruje sena što guši nadu da išta može da bude bolje.
Korača nemo dok kraj nje promiču neka lica čiji pogledi beže kao da nje nigde nije; daleko u njoj prhnu i poslednje jato ptica i osta još samo tuga da joj niz pleća lije.
I nije više ona ni setna ni zamišljena, davno je prošlo to vreme kad je imala snove, davno je živela život, davno je bila žena, sada je jos samo ljuska koja se ženom zove...
Prepuklo srce jos tuče i nikako da stane, broji sapeto vreme u njenoj tami sto drema... Zagasli život još tinja, još traje neke dane dok usahla ruka žudi da mazi čega nema...
Umorno diže glavu kao da hoće da pita očima ispranim, mutnim, bez boje i bez sjaja: ¨Zašto, kažite, zašto...?¨ Dok zamućen pogled skita, osta da čezne za dugom večitog zagrljaja.
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:01 pm
ILUZIJA
Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima blesavo razvučenim i praznim... Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena, otrovnom dahu sosptvene setve... Upijali bezvezne reči u nemim odjecima zamorno tupim i neprolaznim... I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena... San koji uzleće iznad kletve...
Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji. U iluziju veruju samo izgubljene duše. U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti oživljavaju dubine što te videše i čuše kako izranjaš iz svemira kroz paučinu svesti...
Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule otežalih eona vremena... Ustalasani se oblici stapaju s okolinom i prelivaju poslednje kapi... I one što su sve videle, i one što su čule posrću pod teretom bremena... Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom pre no što se stopi, ishlapi...?
Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji. U iluziju veruju samo umorni i stari. U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari dok te u moru kajanja nalazim negde u sebi...
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:06 pm
VIŠE NISI MOJ
Ove besane noći moju radost gaze jedan pogled u nebo , svuda naše staze Evo , već dugo ima kako nemogu da prebolim Ovako vise voleti neću ... Ako dočekam jutro neka vreme stane sada ponovo teku neke stare rane Evo , već dugo ima kako nemogu da prebolim Ovako nikad bolelo nije ....
Dodirni me, poljubi me ... meni tako malo treba poljubi me , promeni me...pa , me digni sve do neba Da pored tebe stojim i predam ti ponos svoj Ovako ne mogu da shvatim ... da više nisi moj ….!
Gde da dočekam jutro , gde mi seta kreće ? dve , tri kapi na dlanu , gledam zvezda sleće Evo , več dugo ima godina i ne mogu da prebolim al` jos se nadam i zato molim i zato volim ....!
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:08 pm
Pesma za Lidiju
Tebi ne mogu da napišem pesmu. Ne umem. Ne nalazim te rime, ne nalazim te reči...
Uz misli upućene tebi tonem u neke modre dubine koje kriju uzdasima prošarane tajne obojene živim bojama poput onih nemuštih šarenih stvorenja što se lenjo vuku peščanim okeanskim dnom uživajući u sopstvenoj lepoti... Neke tople struje raznose uzdrhtale zajedničke šapate i slivaju se u šuštavim vodopadima kroz doline titravih algi i šume iskićene snenim koralima... A do ustalasane površine u nestašnim skokovima dopiru naša Suncem pozlaćena smejuljenja...
Lutam modrim dubinama naših sećanja ponesena moćnom zlatastom plimom osećanja i bliskosti... I znam, moja plima je i tvoja iako sad živimo na dva kraja okeana.
Ne brinem, uopšte ne brinem što nemirni talasi na površini rađaju vrtloge ćutanja jer su i ta ćutanja naša, jer i ti talasi zapljuskuju obe obale. Nije to ni važno. Ta talasava površina ionako je samo varljiv odraz treptavog noćnog neba okićenog zvezdama koje ti i ja zajedno iscrtavamo mislima povezujući zvezdu po zvedu u samo nama razumljiva sazvežđa. I ta sazvežđa, te čežnjive misli isprepletane u večnost, uranjaju kroz vrtloge naših ćutanja u istu modrinu koju smo ti i ja stvorile i od koje smo obe sazdane...
Šta još da ti kažem? Sve što poželim da ti prenesem već se nalazi u našim dubinama nevešto maskiranim ustreptalim zvezdanim odsjajem koji se nazire kroz ples tog nemirnog, talasavog pokrivača.
Izvini ali tebi stvarno ne mogu da napišem pesmu. Jednostavno... ne umem...
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:11 pm
DIVNO
Nemoj da mi uputiš više nijedan pogled, čak i ako bi smeo. Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše i tiho, nečujno urezuje tvoje ime u neke moje još nerođene rime žute i plave boje, a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo. Ne budi moje orkane snene da se neki ne zakovitla iz pene, ponašaj se i dalje kao da ne postojim, i kao što si do sada umeo nastavi da gledaš kroz mene u nedogled iako tu ispred tebe stojim.
Nemoj uopšte da me gledaš, zaboravi me. Potroši svoje poglede na one druge, na one što znaju da se kikoću, da od svega naprave važnu temu, na one izgubljene u beskraju što ne znaju za samoću, na one što se trude da uvek nose šminku, na one kojih se sve tiče a tako malo znaju… Gledaj njih, zaboravi mene, klinku, ja nisam takva niti takva mogu da budem, ja sam iz neke potpuno druge priče. Nemoj da mi uputiš više nijedan osmeh. Jedan je dosta.
Pomisliću da u tom novom još nešto piše i bojim se, izazvaću podsmeh kod onih kojih se sve tiče… U meni se rodi i osta želja koja klija i raste, i izvija se i trudi da izleti u nebo i nemoguće preraste. I zato nemoj, nemoj nikada više da mi pokloniš nijednog smeška. Zamisli da me nema, da ne postojim, tako je bolje. Moram to da te molim jer se bojim, strašno se bojim da je tvoj osmeh samo greška.
Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj, i petoj, i sedmoj, pokloni ga onima koje će znati da ga vrate, onima koje ne vole čekanje, kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate odmah, bez razmišljanja, a da ga prime još manje. Pokloni ga njima, meni nemoj, jer moj osmeh predugo sanja dok ne ugleda svitanje, predugo čezne da izleti, predugo plete šarene duge, predugo trepti dok ne sine, a za sve to vreme moje usne su neme. Zato me zaboravi jer ja nisam kao te druge, ja sam iz neke sasvim druge šeme. Nemoj da mi uputis vise nijednu reč, čak i ako to želiš. Sve reči mogu da imaju i drugo lice, i šta ako ti to prekasno shvatiš i poželiš da ih vratiš i pričuvaš za neku drugu zgodu kad vidiš šta u mojim očima piše, pa se sneveseliš, a već je kasno, već si ih pustio da odu? Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više, bojim se da će i moje reči da poteku izazvane tvojim pa će da se sliju u moćnu reku i da teku i teku… Tako se bojim da će iz mene bujica da provali, da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku da iskažem sve što smo do sad otćutali.
Neka tvoje reči odu na tamo neke očima blizu a mislima daleke, na one što imaju raspletene kose, što uvek slušaju ali retko čuju, na one što se oblače u Rimu i Parizu, na one kojima je važno šta će da obuku i šta će da nose, na one što se stalno utrkuju… Na mene ne bacaj reči, zamisli da ne postojim, jer ja se bojim, strašno se bojim da neće ništa da me spreči jednom kad moja bujica krene, kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene koje nam dele sreću i tuge. Zato te molim, najlepše molim, zaboravi mene, ja sam jaka i sve ću moći da prebolim jer ja nisam i nikad neću biti kao te neke druge.
I nemoj, nikada nemoj da me tražiš, čak i ako se osmeliš pa to poželiš, čak i ako se na to odvažiš.
Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona, jedina prava samo za tebe, ona jedna od miliona koja ti pruža more tišine i svu silinu uragana u istom trenu.
Ne, nemoj da me tražiš, pusti me da sama svoje dane brojim dok postojim, dokle god trajem nekih dana, dokle god moje vreme curi. Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu, nipošto nedaj.
Ja se neizvesnosti više ne bojim ali bih radije da požurim i da se sakrijem u uspomenu.
Potraži one neke druge
koje su svikle da nose štikle, koje samo sa debelim slojem šminke postoje, koje još uvek ispredaju prazne priče, koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju, koje nose samo uzdužne pruge jer im samo takve dobro stoje, koje ne pričaju nego se dovikuju… Mene nemoj, mene ne traži jer ja sam samo drhtaj jednog trena, samo kap rose opijena jutarnjom vlagom, samo neizrecivo malo parče istine u laži, i nestalna kao morska pena od koje sam sačinjena.
Bojim se, strašno se bojim ako me nađeš da ćemo zajedno da potečemo istom snagom, istom silinom, istom žestinom, i da ću početi da postojim, stvarno postojim od tada pa sve do svog kraja.
Probudićeš moje orkane i bujice i reke, moji snovi će da dobiju lice i da ostvare želje daleke. Ali, šta je sve to? Sve će to jednom morati da stane jer kad tad stane sve što jednom krene, jer kratak je ovaj ljudski vek i prolazan poput lepote maja. A ako me ne nađeš, ako me nikada ne nađeš, ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene odavde pa do večnosti, zauvek, bez početka i bez kraja.
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:12 pm
Nisi uspeo skriti Oka Drhtaj. Nebo u njemu Ostalo je vedro. Za mene
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:30 pm
Pisi mi...
Da li još uvek, nekad, kad pomisliš da stvarnost u zaborav sve slutnje zavije, živne u tebi iskra kroz magičnu nestalnost i obasja lutanja naša i susret koji još čeka tamo negde sred gužve na uglu pored Slavije..?
Da li još uvek snivaš i snima bojiš sve dane dok sivi dani teku, razlivaju se i nose..? I da l' još u uglu usana iste osmehe skrivaš i isto, nehajno, rukom otklanjaš pramenje kose..?
Da li ti misli još nose iste nijanse poleta ili ih sad seče košava k'o topli dah zimskim rezom..? Da li još uvek pričaš plamenim krilima poneta..? Da l' još onako žurno uveče koračaš Knezom..?
Da li još uvek pušiš? Čitaš li iste knjige? Da li jos uvek voliš da slušaš Baha i Lista..? Da li jos uvek veshto u sebi promaje gušiš, da li još vedro grabiš i ne haješ za brige..?
Da li si još uvek ista?
Ti uvek imaš mesta u meni i mojim danima i zato ne pitaj čemu, ne pitaj da li mi treba... Kroz tvoje reči i šapate, kroz susret koji ne presta, sa tobom i ja šetam pod svodom našeg neba...
Ne misli da l' i nad mene poneki oblak se klanja... Ne brini da l' ce me možda tvoja priča zaboleti... Dok mi pišeš o svemu uklanjaš sva rastojanja, i zato, samo mi piši, i ne pitaj da li cu voleti...
Just me Admin
Broj poruka : 2300 Datum upisa : 31.05.2012 Lokacija : .ba
Naslov: Re: Dragana Konstatinović Pet Sep 07, 2012 8:43 pm
POMEN JEDNOM MOSTU
Mostovi se prave da spajaju ljude i ti si svoj pos'o obavljao smerno, živeo si usred naše rodne grude i čuvao svakog od nas neizmerno.
Ponosna sam bila na lukove tvoje i volela svaki kamen tvoga tela dok su njima lile kolone da spoje jedan deo sa tlom onog drugog dela.
Reka ispod tebe brojila je leta i delila s tobom lepote i muke, a ja bih svaki put kad tobom prošetam dotakla ogradu da ti pipnem ruke.
Rasla sam sa tobom, učila od tebe i od reke što je ispod večno tekla, pa sam te na kraju upila u sebe da sacuvam sve to što sam do tad stekla.
Jednog dana rekom potekla je zloba koju su nanele neke davne kiše, jača i od tebe i od kraja oba pa ti se lukovi na dva polomiše.
Plakala sam nemo i jos uvek plačem što su te ubili u jeku mladosti, što zlo postalo je od ljubavi jače, što si post'o žrtva zlobe i pakosti.
Jednog dana neki nov most će da svane odmah pored mesta gde si slavno pao pa će da nastavi da spaja dve strane - nastaviće tamo gde si nam ti stao.
I to valjda tako i treba da bude, dobro je da puno svud mostova ima, mostovi i treba da spajaju ljude, a ljudi da žive sa svim mostovima.
Ipak, ja sam tužna što te nema više i što sada gledam samo tvoje seni, al' pamtim tvoj nauk pa ne dam da kiše ubiju i taj moj most što je jos u meni. Nazad na vrh Ići dole